Ty Tak a Tak– parabla –
Indian Takatak bě ze swojim konikom Hija po puću na kupu zabytych. Měješe klamu połnu wot nana Hejgensu a maćerje Hamendenjejsu a cyłeho tamneho hermarnka. Chcyše měć swój měr a k tomu hišće prawje. Takatak chcyše być sam. Samlutki. Nó haj, hač na swojeho konika. Hija bě jemu měrny a přijomny přećel bjez kwasnych pryzlow.
Hižo dźesać dnjow Indian Takatak přez pusćinu jěchaše. Pitna woda chileše so hižo ke kóncej. Skónčnje, na třinatym dnju, wuhlada w dalinje so zběhacu zeleń. "A to njech mi hišće něchtó powěda, zo je třinaće ličba zahuby", sej Takatak praji a zamlaskny swojemu konikej do praweho wucha, zo by tróšku spěšnišo swojej koleni zhibował.
Kupa zabytych bě krasna. Wšudźe palmy, nihdźe žadyn Indian. Wšudźe rum, nihdźe žane stany. Wšudźe čisty powětr, nihdźe žana trubka měra. Takatak zdychny. "Hej, zmiń so! To je moja kupa!" nadobo něchtó Takatakej do wucha zasyča. Lěwa sćěna praweje nosoweje dźěrki jemu zaswjerbi, kaž stajnje, hdyž měješe strach. Takatak so pomału zwjertny, cyle pomału. Woči měješe při tym šěroko wočinjenej. Před nim wisaše Tyta. Wona so na hałzy z nohomaj dźeržeše. Jemu poskoči z radosću wutroba. Skrótka pomysli na to, hač je jemu snadź słónco zeškodźało a hač so jemu dźije. Přehusto bě na Tytu myslił, swoju žonu sonow. "Što da ty tu chceš?" so Tyta zadźiwana wopraša. Takatak njewotmołwi, ale so runje tak zadźiwany prašeše: "He, ty sy žiwa? Wšitcy su prajili, zo su će wjelki nadpadnyli a zežrali." Tyta pušći so z hałzy, skoči do běłeho pěska a so zasmja – lózysce. "Ach, tak", wona jenož wotmołwi a doda: "Zmiń so! To je moja kupa!" Konik Hija zahrjehota a Takatak Tyće tróšku kózlikaty znapřećiwi: "Što to dyrbi? Ja sym, sym... cyle zbožowny, zo sy hišće žiwa, zo sym će namakał. A ty chceš mje wućěrić kaž stareho čeplu?" Mjelčo wón doda: "Tajku žonu njejsym ženje wjace zeznał kaž tebje." Tyta wotmołwi: "Ow, to pak je mi žel. A čehodla je mi twoja mać Hamendenjejsu prajiła, zo njechaš mje wjace widźeć?" Takatak wiješe z hłowu: "Mać je hrozna. Njeje će móhła ženje čuć. Sy jej přejara žónska była. Ty tla wěš – twojeho mjena dla. Njejsy ženje była tajka witka kaž holčki z rezerwata, z kotrymiž chcyštaj mać a nan mje stajnje woženić. Ale, zo je će takle nałžała – to sej njebych myslił." Tyta zdychny. "A to dyrbju ći nětko wěrić, haj?" – "Haj", Takatak wotmołwi a nadźiješe so, zo bě swoje "haj" woprawdźe z wurazom wuprajił. Zaso hladaštaj z wulkimaj ćmowymaj indianskimaj wočomaj na so a spytaštaj wobaj přez woči do mozow hladać a snano wuhódać, što tamny runje mysli. Nadobo bě zdaloka šćowkanje słyšeć. Takatak zwótři swoje worjołske prawe wóčko a wuhlada psa, za nim jachlo mału holčku. "To je tola Sko-waw", Takatak wuprasny. "Wón je tola tež mortwy". Tyta wotmołwi: "Je to tež twoja mać ći prajiła?". Takatak bě dospołnje zawjerćany. Njebě indianske słowo wjace ani pjerko łastojčki hódne? Psyk Sko-waw přismali, zo so jenož tak za nim kurješe. Šćowkaše z radosću. Konik Hija lehny so do pěska a hrjehotaše. Starej přećelej běštej so hnydom spóznałoj. A tež Takatak so z psom šćěkaše. Při tym scyła njepytny, zo jeho mała holčka wobkedźbowaše. Hakle jako so wopraša: "Maćerka, štó to je?", pozběhny Takatak hłowu. Tyta ničo njewotmołwi. Takatak hladaše holčce mjezwoči a wuhlada hnydom ze swojim prawym worjołskim wóčkom, zo třepotaše małej lěwa sćěna praweje nosoweje dźěrki. "Ja sym Takatak. A kak tebi rěkaja?", zmuži so Takatak prašeć. "Ja sym Tytatej", wotmołwi holčka, "a zmiń so z kupy zabytych. Za tobu nješćowka ani Sko-waw". Sko-waw zaskiwli. Takatakej so zecny. Tytatej měješe runje tak za wušomaj kaž Tyta, bě ju wuběrnje woćahnyła. A dokelž Takatak wědźeše, samo Hija hłowu wěšeše, zo nima ani škrički šanzy so přećiwo dwěmaj Indiankomaj přesadźić, praji: "Bych móhł prošu znajmjeńša nóc tu wostać. Sym lačny, wučerpany. Jutře poćahnu potom dale. Snadź je tu tež něhdźe kupa zadwělowanych." Tyta a Tytatej na so hladaštej a po dwěmaj machnjenčkomaj łastojčki nygnyštej. "Ale ty spiš na tutym boku kupy. Na tamnym je přestrašne. Tam su mjenujcy wjelki, kiž jenož rady jabłučka nježeru", Tyta so połhórko posměwknywši doda a wza Tytatej za ruku, přikaza Sko-wawej sobu přińć a woteńdźe. Pos so skiwlo wotsali, žonje pak z runym rjapom.
Takatak wosta samlutki, jenož Hija steješe hišće při nim. Što dyrbješe činić? Bě sej wućeknył a při tym nadešoł žonu swojich sonow a hač dotal jemu njeznatu dźowku a potom tež hišće jeničkeho přećela dźěćatstwa, psa Sko-wawa. Poprawom móhło wšitko kaž w paradizu być – a to tež hišće na kupje zabytych. "Hdyž njeby jenož Tyta tak horda była", sej praji. Hija jemu wotmołwi: "Abo ty tajka mamla". Takatak so zadźiwa: "He, čehodla móžeš ty rěčeć?" – "Njeje to nětko wšojedne? Bjer so hromadźe! Dźi na druhu stronu kupy! Wojuj wo twoju žonu sonow, wo twoju lubosć abo kaž chceš to mjenować." – "Ale tam su tola wjelki!" – "Runje to ja měnju! Ty sy mamla! Nimo toho: wjelki na kupje zabytych scyła njejsu." – "A zwotkel ty to wěš?" so Takatak kedźbliwje wopraša. – "To je mi Sko-waw šeptnył. Ty sy tola jenož na nadra Tyty wudźěrał a na lěwu sćěnu praweje nosoweje dźěrki Tytateje. Jasne, zo zaso raz ničo pytnył njejsy. Nětko skónčnje wojuj kaž Indian!" Takatak so začerwjeni. Hija jeho kopny a tak smaleše Takatak z bolosćemi, ale tež z wěstej radosću, na druhu stronu kupy. |